Oh i lyapnula ja na svoju glavu. U svjekruhi prosto zakinčalo se tjerpenje. Vona poklikala mene z čovjekom, i još srednjeg sina s ženom, da pomognemo viseliti plemenike, zbrali njihove stvari. Oni buntovali, ali protiv nas ne popreš. Titka Stefka kako čula, odmah iz oblasti prišla. Iznajmila za dečke stan. A mi još dugo čišćili stan svjekruhe od “porednih” plemenika… U mame muža ima mlađu sestru, razlika u godinama među njima gotovo petnaest godina. Ja davno u braku, rođeni braća muža u braku, a rođaci tek završili školu. Zove jednom svjekruha, priča: zvono na vrata, ona otvorila, na pragu dvoje djece, koji su tek završili školu. Došli živjeti kod voljene teti.
Zadovoljno niko ništa nije dogovarao. Samo jednom, davno, kad je mama došla u goste svojoj sestri, tamo je bila napomena: – Završit će školu, u grad treba dečke poslati. A tamo kod nas samo ti! Nekako je titka Stefa odlučila da je mamino ćutanje na te riječi značilo potpuno slaganje za stanovanje nedavnih školaraca. – Pa nisu stranci, nek ostanu, – odlučila mama, ali postavila plemenicima uvjet: čistoća i red u stanu. – Ni dinara neću uzeti za stanovanje, ali za čistoću ću pitati. Meni je bilo dosta: sama sam trojicu dječaka odrasla, oprala posuđe, napravila čarapa.
Njenu umornost možemo razumeti: šta moj muž, šta njegovi braća – kako bi se reklo da ne uvredim? Oni za posao u kući nisu, sve od svog tate: ni lampicu promeniti, ni policu pribiliti, mogu možda usisavati – ali čak i u tom poslu uspevaju da se zapletu u kablove. I ako je ranije s njima mučila mama, sada ta teška sudbina pada na naša leđa – moja i mojih sestara po nesreći. Borba ide sa promenljivim uspehom. Na primer, moj muž već može oprati posuđe, prestajući to smatrati podvigom.
Zališilo se podolati upeređenje protiv pralne mašine i naučiti kuhati. Besplatno stanovanje u zamjenu za čistoću – sasvim pristojna ugovora. Momci nisu uspjeli. Tada je mama predložila da jednom tjedno pozivamo ljude koji će za novac napraviti, ali teta Stefa je bila žao novca: – Sami! Svi će oni raditi! Oni su kod mene uredni dečki! Još nisu navikli kod tebe, snaći će se i sve će biti dobro. Ti samo govori! Zašto trošiti novac, ako su dečki kod mene rukasti?
Teta je pomiješala riječ “rukasti” sa riječju “dve lijeve” do kućanskih poslova plemenici nisu bili uopće ni na koji način prilagođeni. Što je čudno: selo ne voli lijenčine. Maminog strpljenja je bilo dovoljno za tri tjedna, onda je postavila pitanje oštrije: plaćanje čišćenja ili iseljavanje. Ali teta Stefa ponovo je smislila izlaz iz situacije bez značajnih financijskih izdataka: – Ja ću sama dolaziti! Dolaziti i uređivati red! Mama je pristala. Ali teti je to bio problem, pa joj voz nije išao, pa je nešto bolilo, pa je muž bio na putu. Za dva mjeseca rođaci muža su toliko zaprljali stan da je mami počeo nervozni tik.
Zvučalo je posljednje kinesko upozorenje. – A zašto mi sve to govoriš? Reci im! – pobunila se teta Stefa, zaboravivši da su pravila stanovanja bila izrečena blizancima nekoliko desetaka puta. – Dosadila si! Sve ti nije tako! Oni su kod mene muškarci! Što ti od njih hoćeš? “Muškarci” su cijelo vrijeme zajednički frktali i smijali se, kad su ih molili da podignu obruč WC školjke, izuju se na prostirci kod ulaznih vrata ili operu za sobom suđe.
– Ništa ja od njih ne želim! – napokon je ljutito rekla mama i počela skupljati stvari plemenicima. Morala sam joj pomoći. Došli smo mužem i srednji dever sa ženom. Dok su naši muževi pomagali rođacima da nađu izlaz iz stana, mi smo se uhvatili za čišćenje – nije bilo lijepo ostaviti mamu samu s neredom. Teta Stefa nije ostavila svoju djecu u nevolji – iznajmila im je sobu za pet tisuća grivna mjesečno.
A sestro, preko nesrećnih dečaka, odlučila je da se ne druži. Iako, u suštini, plaćanje usluga čistačice jednom nedeljno ispalo bi na manji iznos. Posebno sam potražila na internetu: ako nađeš privatnicu, na primer mamu na porodiljskom ili komšinicu, možeš i jeftinije da se dogovoriš. Mama već skoro godinu dana živi sama. Ali do sada još uvek nalazi tragove prisutnosti blizanaca: omot od čokolade u spoju stolice, opušak na balkonu, čarapa između komode i zida. Evo, takvi su “uredni dečaci”. Za svaki slučaj, da još neko ne dođe, obzvonila je sve seoske ljude i obavestila ih da mi sa mužem i detetom živimo kod nje, i da nema mesta. A to što će njena rođaka ove godine završiti školu, ko zna šta bi im moglo pasti na pamet.
