– Tonja, zašto to radiš? Nevjesta nikada neće postati tvoja prava kćerka, a i unuk će uskoro zaboraviti na tebe. Ponovo će se udati i zaboraviti na tebe, — kažu mi prijateljice. A ja ne mogu tako postupiti! Sramim se što sam sina pogrešno odgojila. Sama sam ga odgajala, bez muške ruke, evo sad i sređujem posljedice. Vadim se oženio prije 7 godina. Nastja je tada došla u naš grad da studira. Iznajmili su stan i počeli živjeti zajedno. Od prvog dana naši odnosi nisu išli. Nismo otvoreno sukobljavali, ali Nastja je bila oprezna prema meni. Nisam se mnogo miješala u njihov život, jer sam stalno radila.
Nikakvi provjeravanja me također nisu zanimali — neka žive kako žele. Kad su me zvali u goste, dolazila sam, a ponekad su oni dolazili kod mene. Nakon 2 godine dobila sam unuka. Djeca su i dalje iznajmljivala stan, iako su sanjali o vlastitom. Kad je unuk porastao, počeli su se svađati.
Vadim mi je kleo da nema nikoga, jer sam to osjećala. Čekao je trenutak kad će Artem ići u vrtić i podnio zahtjev za razvod. – Mamo, zašto se brineš? Alimenti ću plaćati. Marija je, usput rečeno, također trudna, a Nastja neka se sama brine za sebe, neka ide kod svojih roditelja, rekao mi je sin.
Mi, naravno, posvađale smo se, jer nisam odobravala njegov postupak. Nastja nije htjela nigdje ići, jer bi u svom gradiću ostala bez posla, a sin bez vrtića. A ni roditelji je tamo nisu baš dočekivali. Počela je tražiti sobu za najam, jer joj potpuni stan nije bio u mogućnosti. Nakon razvoda, održavala sam kontakt s nevjestom telefonom. Jednom sam planirala otići kod njih, jer je moja sestrična željela dati stvari svog sina, trebalo ih je isprobati. Nastja nije bila previše sretna zbog mog dolaska.
Možda je tuga zbog bivšeg muža dolazila do izražaja. Živjela je teško – Vadim je plaćao malo da bi održao novu obitelj. Došla sam baš kad je unuk ručao. Nevesta je i mene ponudila. – Ne volim boršč bez mesa. Mama ne može kupiti piletinu, jer mora plaćati stan, – rekao je unuk, a nevesta se okrenula prema prozoru i zaplakala. Pitala sam nevjestu mogu li s unukom otići u šetnju. Dopustila je. Zajedno smo otišli u supermarket da kupimo namirnice. Hodajući, prisjetila sam se kako sam kao dijete kod bake jela isti takav boršč bez mesa.
Ali tada su svi ljudi živjeli tako. Od tada sam počela pomagati nevjesti novcem. Sin nije znao za to, ali je nekako Artemko spomenuo. – Normalna si? Unuci ne možeš kupiti bicikl, a njima za stan plaćaš, nasrnuo je na mene sin. – A želiš li da tvoj sin živi na kolodvoru? Nastja sama odgaja dijete, a ti… Nemaš obraza, pa moram plaćati za tvoje pogreške, – odgovorila sam. On je rekao da sam zamijenila stranu ženu za svog sina. Pa neka, ali moj vlastiti unuk neće jesti boršč samo s vodom.
